tippy

Naš vrli Zec me nekako podsjetio na još jedne fejkere koji su isto razotkriveni. Čudi me samo da na pitanje Matije Babića "kako je onda uletjela ta nesretna Vanja" nije odgovorio "Blame It On the Rain"... Već vidim kako će Tatjana uskoro zapjevati onu od Đurđice Barlović, "Zaboravi me, Gorane", nakon čega će Goran opet odgovoriti sa Milli Vanilli, "Girl I'm Gonna Miss You"...

I could go on all day like this :)




I'm in love with you girl 'cause you're on my mind,
you're the one I think about most every time.
And when you pack a smile in everything you do,
don't you understand, girl, this love is true.
You're soft, succulent so sweet and thin
that's kind of like a vision upon your skin.
It lightens up my day, and that's oh so true.
Together we're one separated we're two.
To make you all mine, all mine is my desire.
'Cause you contain a quality, you that I admire.
You're pretty plain and simple, you rule my world so try to understand.
I'm in love girl,
I'm in so love girl.
I'm just in love girl, and this is true.
Girl, you know it's true.
Ooh, Ooh, Ooh I love you.
Yes, you know it's true.
Ooh, Ooh, Ooh I love you.
Girl, you know it's true.
My love is for you.
Girl, you know it's true.
My love is for you.
This is some sort of thing, girl, I can't explain,
my emotions starts up when I hear your name.
Maybe your sweet sweet voice would ring in my ear,
then delay my system when you are near.
Come with your positive emotion, love, making enjoyin'
that's for me to bust it's like a girl and a boy.
These feelings I get I often wonder why,
so I thought I might discuss this, girl, just you and I.
Now what you're wearing I don't care, as I've said before,
no reason that I like you, girl, just for what you are.
If I said I'd think about it, you rule my world so try to understand.
I'm in love girl,
I'm in so love girl.
I'm just in love girl, and this is true.
Girl, you know it's true.
Ooh, Ooh, Ooh I love you.
Yes, you know it's true.
Ooh, Ooh, Ooh I love you.

Nisam nikad mislila da ću sa 27 godina vidjeti Arsena Dedića kako uživo pjeva "bubamarca". Ni Kemala Montena kako pjeva temu iz filma Majko, slušaj moju pjesmu ("samo refren, ostalo sam zaboravio"). A bome ni Gibonnija kako se pojavljuje kao gost iznenađenja (I'm not a big fan ali bilo je jasno da takav koncert ne može proći bez UNICEF-ovog ambasadora, Džibo i Anđa ko prst i nokat).

Arsen je bio jako dobro raspoložen i čagao je ko velki. Vjerojatno dugo nije izvodio svoje dječje pjesme jer smo čuli nešto tipa "Kad se male ruke slože, tad se snaga stoput množi" i slično. Klinci s Ribnjaka su bili puno uvježbaniji, iako su meni uvijek najbolji oni koji kao Kyle iz South Parka (epizoda gdje spašavaju kostarikansku prašumu humanitarnim koncertom) uporno sve rade krivo – kad je okret nalijevo oni idu desno, kad svi skoče oni skuže sa dvije sekunde zakašnjenja i tako. Takvi su očito rođeni za soliste Romski bend Skandal iz Rijeke se sastojao od trojice starijih dečaka na bubnjevima i dva sinta te glavnog vokala od kojih 11 godinica, koji je stvarno podsjećao na klinca iz Majko, slušaj moju pjesmu, a pratile su ih djevojke rane i zrele pubertetske berbe trbušnim plesom – mrvicu cringing ako niste dio romske kulture, ali su se trudile da bude elegantno i ne prenaglašeno. Iako se repertoar pjesama iz komada Ljubavnici uopće nije uklapao u koncert za djecu Roma, bilo mi je drago na sceni vidjeti Sandru Sagenu (and some other guys na koje nisam obraćala pažnju) – njezina pjesma "Umirem" me svojedobno oduševila (zanemarila sam glupi Flashdance spot...) i skroz mi se posrala kad se nakon toga ono kreveljila u donjem vešu u nekom ojadnom spotu Mattea Cetinskog u fazi duge kose. Pa mi je bilo drago vidjeti da otad ne piše samo pjesme za druge već i sama nastupa, osim što još uvijek, kao i u dotičnom spotu, ima naviku nositi najlonke na sandale s otvorenim prstima (ugh!). Sinčić Ricarda Luquea je nonstop plazio prema pozornici, čak i kad njegov tata nije nastupao. Mamica mu je pritom netrzajuće sjedila negdje iza nas i uletjela tek kad ga je jedna usher-teta dograbila sekundu prije nego što je prevalio veliki zvučnik na sebe. Olimpijska medalja za reflekse, nema što.

What's my point? Poanta je da nisam veliki obožavatelj nijednog umjetnika niti skupine koja je nastupila te večeri, i da je koncert bio šarmantno opušten u organizaciji, redoslijedu i trajanju, ali sam se u ta dva sata baš dobro zabavila. A oko nas je bila jezivo prazna dvorana.

In other news, sinoć smo bili na Juri Stubliću u Tvornici. Benov novi šef si je dobar s njime, i ne samo da je svima iz ureda (i njihovim boljim i lošijim polovicama) nabavio karte, nego nas je i uveo iza pozornice nakon koncerta – ah, rukovah se sa Đurom Štrudlićem (tako se sam nazvao)! Dvorana je bila puna, atmosfera odlična, Jura je odsvirao valjda sve pjesme koje je ikad napisao i još stigao podijeliti gajbu piva publici te prenijeti nekoliko životnih mudrosti tipa "ako vas itko ikada bude slao u rat, pljunite mu u lice" i anegdota kako njegov lead-gitarist upravo svira s trzalicom Keitha Richardsa koju je neki njegov pajdo ulovio na koncertu Rolling Stonesa '77. Među zadnjim pjesmama je bila i "Sjećam se prvog poljupca" pa je sigurnosno onesviješteni Jura pozvao djevojke da mu se pridruže na pozornici za zadnji refren. Problem je bio u tome što ih je pozvao prije nego je pjesma uopće počela, pa je ubrzo nastao stampedo kako djevojaka, tako i momaka, a na stageu su bila ravno dva orangutana iz osiguranja koje je Jurin manevar toliko razveselio da su sa pozornice doslovno bacali svaki Y-kromosom koji bi se uspio uzverati – svaka čast, mamicu vam vašu osiguravačku... Jura je u općoj gužvi ipak uspio zadržati mikrofon, ali je ostao bez rupca oko čela, što mu je ubrzo nadoknađeno bacanjem jednog ružičastog push-up grudnjaka na mikrofon (neloša četvorka, po mojoj slobodnoj procjeni). Poslije mu je iz pozornice jedan Benov kolega komplimentirao na šarmu koji očito ima nad suprotnim spolom, našto je Jura šeretski slegnuo ramenima i rekao "Well, that's what we do".

Jedini, ali gadan, gaf je po mom mišljenju na strani Tvornice, i to u pogledu sigurnosti dvorane. Možda to prije nisam primjećivala, ili nisam bila na tako gužvastičnim događanjima, ali sinoć me bome fino prepalo. Jedan jedini prolaz služi kao izlaz i ulaz u dvoranu, a zaštopao se u pauzi između dva dijela koncerta (Jura valjda misli da svira na svadbama pa da može uzet bitte eine kurze Pause) kad je cijela dvorana zabrijala da može stat u prostor kod šanka i onda skužila da ne može. Ventilacija komatozna. Razbijeno staklo posvuda, publika baca boce u zrak, Jura goruće čikove u publiku a osiguranje publiku na publiku, kao što rekoh. Don't make me say I told you so...

Taj mi je koncert ipak malo vratio vjeru u Zagrepčane i njihovo provođenje slobodnog vremena. Odeš u kino, tamo pet ljudi na filmu koji je jučer počeo igrati. Odeš u kazalište, poluprazna dvorana. Odeš u Hard Rock Cafe u subotu navečer, nigdje nikoga (OK, tome je možda pridonio "bend" u kojem koka severiniše a neki olinjali masnokosac je prati na sintu). Tako da mi je drago da barem Jura Stublić može napuniti Tvornicu, kad ljudi već ne idu na koncerte Arsena Dedića.

Zaista, zašto je u Lisinskom bilo maksimalno 200 ljudi, od kojih su polovica bila sama romska djeca kojima je koncert bio namijenjen i koja sigurno nisu platila ulaznicu? Svi izvođači su bili profesionalci i svirali su energično ko Shakira onomad pred praznim stadionom NK Radnik, ali je atmosfera bila stvarno žalosna. Mogući razlozi: visoka cijena ulaznice? Loš PR? "Neosljetljivost ljudi na probleme Roma" = standardna parola? Cijena je stvarno bila skupa – 100 i 120 kuna. Naravno da je lakše odvojiti 5 kuna pozivom na humanitarnu telefonsku liniju čak i ako znaš da će T-Com uzeti pola, međutim studenti su imali popust od 20 posto, a i ne vidim problem u tolikoj cijeni za toliki broj izvođača. Što se PR-a tiče, ja sam vidjela plakate po centru, čula reklamu na Radiju Sljeme, a Kasum Cana je na televiziji dva dana prije koncerta molio ljude da dođu jer će se inače održati pred praznom dvoranom. Je li to dovoljan PR? Ne znam. Na pitanje o neosjetljivosti nemam odgovor, ali nisam ni previše pesimistična – ne znam puno zemalja gdje bi Rom mogao pobijediti u Big Brotheru. Political questions aside, još uvijek mi nije jasno kako se u Zagrebu nije moglo skupiti parsto ljudi koji žele vidjeti Arsena Dedića, Kemala Montena i Ricarda Luquea na jednom mjestu? Nije da nastupaju svaki dan. Bez brige, s financijske strane je sve i više nego pokriveno – četiri prazna prva reda bila su dokaz kupnje pregršt sponzorskih ali neiskorištenih ulaznica, a i Jadranska Kosor je objavila velikodušnu donaciju Vlade RH. No još uvijek ostaje pitanje što Hrvati rade sa svojim slobodnim vremenom? Slušaju Juru Stublića, nadam se.

A 22-YEAR-OLD man has been left with a broken cheekbone after being repeatedly punched in a "happy slapping" attack as he was leaving Waverley Station.
The man was set upon by a gang of up to 15 youths, aged 14 to 16 years old, in an unprovoked attack as he was about to walk up the Waverley Steps to Princes Street.
The teenagers slapped and punched him until he fell to the ground as several of them filmed the attack on mobile phones.
…
Happy slapping emerged in London in 2005 and quickly grew into a nationwide phenomenon.
Edinburgh's first happy slapping attack - in which the attackers seem to get a thrill from filming the violence - took place in June 2005 when two women were assaulted within minutes of each other in Holyrood Park.
...

(http://edinburghnews.scotsman.com/edinburgh.cfm?id=1539712007)

The "22-year-old man" je jedan moj kolega s faksa. Kad mi je A. preko Google Talka rekla što mu se dogodilo, mom mozgu je trebalo ravno sedam sekundi da nastavi mahnito skidati članke sa JSTOR-a, kao da se ništa nije dogodilo. Toliko je, prema Scotsmanu, vjerojatno trajao i happy slapping. Onda su mi suze došle na oči jer je moj mozak bez mog pristanka odlučio zamisliti kako je taj happy slapping izgledao, i kako mali J. sada izgleda. Kažem "mali" jer ja J.-a od milja zovem sinom kojeg nikad nisam imala. On je dečko kojeg strašno volim iako se zapravo nismo jako dobro upoznali, jedno izuzetno drago, simpatično, inteligentno biće koje po zrelosti sa svoje 22 godine šije devedeset posto svojih hrvatskih vršnjaka, a vlasnik je i ludo zabavnog jezično-ciničnog smisla za humor.

J. je isto tako i vrlo vidljivo feminiziran u gestama, dandy u odijevanju te vrlo vjerojatno gej (nisam nikad izravno pitala jer nije bilo bitno). Populacija koju karakterizira ova posebno perverzna vrsta zločina zove se neds u Škotskoj, odnosno chavs u Engleskoj, a redovito se kreću i napadaju u skupinama jer pate od kroničnog manjka samopouzdanja. Teško je reći koji je bio neposredni povod ovog konkretnog premlaćivanja (uzrok je, vjerujem, iako mi se ne da objašnjavati zašto, dosada), i vrlo vjerojatno bi nastradao bilo tko tko se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, međutim isto je tako i vjerojatno da su J.-a jednostavno nanjušili kao drugačijeg, jer se to na njemu vidi. Ljetos ga je ista ta populacija glasno vrijeđala u rodnom gradu u Walesu.

Prekjučer je bio na operaciji slomljene jagodične kosti. Trebalo mi je tri dana da mu napokon pošaljem e-mail podrške jer, što možeš napisati čovjeku u takvoj situaciji? Čekam izvještaj kako je prošla operacija, nadam se da je sve u redu.

Ja sam u Edinburghu doživjela da je netko vratio moj izgubljeni-nađeni memory stick na pult u knjižnici, da je teta u apoteci potrošila ekstra pet minuta vremena kako bi provjerila cijenu mog recepta i na kraju mi naplatila manje jer je bez recepta bilo jeftinije, i da u Tescu osoblje trči za mnom jer sam zaboravila pet funti ili bon za mobitel na blagajni. Isto sam tako doživjela seksualno zlostavljanje od strane mušterija, a bome i osoblja u klubovima (ništa pretjerano, odnosno sve što vam ide u rok službe samo zato što ste žena), izderavanje na kolegu crnca od strane pijandura na ulici, a sad evo i da mi petnaest klinaca premlati prijatelja. I nije stvar u tome što se to dogodilo u Edinburghu – nakon što razgovaraš sa puno ljudi iz raznih krajeva svijeta, uključujući zemlje koje se nama često citiraju kao neke asimptote idealnih tipova uređenih društveno-političkih i međuljudskih odnosa, kao što su npr. Kanada ili skandinavske zemlje, shvatiš da nema kutka na kugli zemaljskoj koji je uspješno riješio probleme netolerancije i nasilja. Stvar je u tome da se, u ovakvom kontekstu, djela dobrote i ljubaznosti, jednako kao i ničim izazvano nasilje, čine jednostavno proizvoljnima i nasumičnima, a svaki se postupak u bilo kojem trenu može preokrenuti u jedno ili drugo. Stvar je u tome da se pred ovakvom vrstom nasilja osjećam reducirano kao ljudsko biće jer mi nameće stav da u ovom slučaju nije moguća nikakva rehabilitacija počinitelja, već isključivo cruel and unusual punishment ili odstrel, a istovremeno i bespomoćno jer nijedno od toga ne bi poništilo ono što se dogodilo. I nisam sigurna da se znam i mogu nositi s time.

Predala magisterij (sa jednotjednim zakašnjenjem, ipak sam ja iz Hrvatske a rokovi postoje da bi se produživali), preselila stvari kod prijateljice kod koje ću prespavati preko vikenda, pobacala deset kila papira i loš rosfraj, a u ponedjeljak pičim za Frankfurt pa za tjedan dana domaaaa.

Detalji u sljedećim postovima.

Booooooooooooooooooooooooooooook!!!

1. (RHCP, "Hump de Bump")
Koja budala je rekla Fruscianteu da bi super izgledao s kratkom kosom???

2. (ABBA, "Super Trooper")
It's official, nakon Thompsona ne mogu više ni čut ovu pjesmu.

3. (Općenito)
Otkad je "Tainted Love" postala otirač za noge pop starleta i isfrustriranih DJ-a? Nemam ja ništa protiv pop starleta i isfrustriranih DJ-a, ali sample u Rihaninnom "SOS", katastrofalna obrada Pussycat Dolls i instrumentalni mix Richarda Graya s golim ženama koje simuliraju da su i frajeri i žene (uuuu kako transgresivno... :cringe:) stvaaarno nisu u redu...

4. (Van Morrison, "Moondance")
Jel Van Morrison još nekom liči na Sipowicza??? Ne? OK, then it must be me...

5. (Sky News)
Teta iz pošte koja je na lutriji dobila 35 milijuna funti - izjava godine:
"Son, I've just go' a wee win on the lo'ery..."

Fourteen years
Thirty minutes
Fifteen seconds I've
Held this grudge

Eleven songs
Four full journals
Thoughts of punishment
I've expended

Not in contact
Not a letter
Such communication
Telepathic
You've been vilified
Used as fodder
You deserve a piece
Of every record

But who's it hurting now?
Who's the one that's stuck?
Who's it torturing now
With an antique knot in her stomach?

I want to be big and let go
Of this grudge that's grown old
All this time I've not known
How to rest this bygone
I wanna be soft and resolved
Clean of slate and released
I wanna forgive for the both of us

Like an abandoned house
Dusty covered
Furniture
Still intact
If I visit it now
Do I simply re-live it
Somehow gratuitous

But who's still aching now?
Who's tired of her own voice?
Who is it weighing down
With no gift from time of said healing

I want to be big and let go
Of this grudge that's grown old
All this time I've not known
How to rest this bygone
I wanna be soft and resolved
Clean of slate and released
I wanna forgive for the both of us

Maybe as I cut the cord
Veils will lift from my eyes
Maybe as I lay this to rest
Dead weight off my shoulders will rise

Here I sit
Much determined
Ever ill-equipped
To draw this curtain
How this has entertained
Validated
And has served me greatly
Ever the victim

But who's done whining now?
Who's ready to put down
This load I've carried longer than I had cared to remember

I want to be big and let go
Of this grudge that's grown old
For the life of me I've not known
How to rest this bygone
I wanna be soft and resolved
Clean of slate and released
I wanna forgive for the both of us.

(Alanis Morissette, This Grudge)

Unatoč mom terminal-uniqueness nadanju da su me posjetile nadnaravne sile ili barem nadnaravne bube, ispostavilo se da je onaj skin-condition otprije mjesec-dva ipak samo dermatitis, i to uzrokovan dezinfekcijskim sredstvom za sprave u teretani. Valjda mi se potfrknula majica ili nešto pa mi je koža došla u dodir s tom varikinom ili štovećje. Nakon što otok nije splašnjivao, odlučila sam da prije nego odem iz Edinburgha ipak moram iskusiti čari NHS-a, kad već imam studentsko zdravstveno. Vrlo ugodno iskustvo – nazvala ja ujutro, dobila appointment u roku sat vremena kod doktorice s najtipičnijim anglofonim prezimenom na svijetu koja garant nije bila starija od mene (a ja, ajde, nisam baš toliko stara... još). Ravnodušno je pogledala moje neobično pravilno raspoređene plikove i obavijestila me da je to neobično obična reakcija na kemikalije, pa evo vam ova mast za mazanje (logično) i ovaj moisturizer (ne znam kak se to veli na hrvatskom) za tuširanje. Malo je čudno tuširat se s moisturizerom, ne znam, osjećam se ko Marie Antoinette blink-blink! Kako god bilo, dr.ica je bila u pravu i kužnost je u međuvremenu nestala.

Danas sam potvrdila da definitivno mogu otrčati 8 (slovima: osam) minuta na treadmillu bez prestanka i bez da umrem. Maratonci i polu-maratonci koji trenutno ne znaju bi li me smatrali otužnom ili smiješnom moraju znati da se ja u životu nisam bavila sportom, osim one tri godine ekvestrijanskih aktivnosti, daklem hipodroma. Ali meni to nije sport, nego ljubav Najduže što sam ikad u komadu pretrčala bilo je trčanje šest minuta u srednjoj, što se radilo valjda jednom ili dvaput godišnje. Nikad neću zaboravit onoj kučki od profe što me natjerala da trčim nulti sat ujutro nakon što sam noć prije imala temperaturu... Dakle, iako sam skoro izbljuvala pluća, ovaj put se nisam ni pošteno oznojila

Naravno, ja ne bih bila ja da prvih par tjedana nisam trčala u bezveznim Skechersicama i zeznula kičmu. Mislim, kičma je zeznuta otprije, zadnji put mi je hrvatska doktorica sprašila voltaren u guzu i poslala me na slikanje. Nakon što je RTG rekao "u granicama normale" a ja, majku im, osjećam desni illium (hvala Wikipediji) kako mi strši iz zdjelice dva centimetra iznad lijevog, odlučila sam da mi fizioterapija courtesy of HZZO garant ne bu pomogla i nisam napravila ništa. I tako sam nepromišljeno hopsala ovdje dok me leđa nisu počela boljet. Onda sam brže bolje trknula u jedan od dva (mislim stvarno!) dućana na Princes Streetu gdje se mogu kupit tenisice i ogrebala se za nove Asicsice. A whole new world... Doma sam se nešto yoga-istezala i sad me više ne boli, ni dok sjedim, ni kad trčim. Whew! Glupača.

Inače sam abnormalno živčana jer se približava rok za dizertaciju a moj plan se jučer skljokao kao kula od mađarskih karata kad sam pročitala tri nova eseja, deset puta slojevitija, profinjenija i rječitija od bilo čega što se meni motalo po glavi... Novo raspoloženje prema postu od 19.7.: 3) i 4). Gr. Našto me majka morala upozoriti da se ne uzrujavam, opet zbog zdravlja (druga i duga priča).

Još sam više živčana jer sam u jednom od trenutno najcool gradova na kugli zemaljskoj, and the festival is passing me by... Odgledala sam, pamtim 4 oduzmem 3 puta 2... nekoliko stvari od ukupno milijun koje se događaju svake sekunde. Grad se potpuno transformirao, ulice su prepune, svaki prostor veći od prosječnog stana se pretvorio u neki festival venue, čovjek u svakom trenu može izići iz kuće, prošetati u bilo kojem smjeru i pronaći neku zabavu... A ja kuckam bilješke u sobi i kibiciram Žuleta na prozoru. Hrmpf. Budem pisala o festivalu tojest festivalima kad dođem k sebi malo. I kad odgledam nešto pošteno Dotad moram sama sebi bit gonič robova...

Bio mi Ben na par dana, vrijeme okrenulo na bolje a ne da mi se pisati pa evo nešto fotki... Brace yourselves, potrajat će...

ROSSLYN CHAPEL

Prekrasna je, i svakako joj treba pristupiti bez svog onog Da Vinci Code bullshita... Kako je renoviraju već dosta dugo, posjetitelji se mogu popeti po skelama uokolo i razgledati je izvana sa visine - jedinstvena prilika! Blizu kapelice je i Roslin Institute, gdje je klonirana Dolly, ali tamo nismo bili. Dolly se trenutno preparirana nalazi u Royal Museum of Scotland.

Pali anđeo - slika nije naopako!




The Green Man - jedan od mnogih poganskih simbola plodnosti raspoređenih po cijeloj kapelici:




Slavna kuruza koja bi navodno trebala biti dokaz da je bilo veza između Europe i Amerike prije Kolumba (nastala je pedesetak godina prije...). Meni baš ne liči na kukuruz ali dobro...




Pažljivo gledajte, nešto iznad sredine slike su ruševine Roslin Castlea - tamo isto nismo išli jer nas je ulovio pljusak Ako budete dobri, možda ugledate i štrumpfove...




I moje veliko iznenađenje na klupici kapelice - totally worth the six pounds!!!




FALKIRK

Na putu do Stirlinga smo prošli kraj falkirškog čuda tehnike, Falkirk Wheela - dizala za brodove koje povezuje dva kanala različite nadmorske visine. Hvala Benu što mi je skrenuo pažnju na njega jerbo ja nisam ni čula za to dotad, sram me bilo:




STIRLING

Stirling je poznat po svom vlastitom dvorcu, po spomeniku Williamu Wallaceu, i po izvrsnom sveučilištu sa prekrasnim kampusom i puno kunića - !

Ovo je Crkva Svetog Križa - Church of the Holy Rude ("rude" odnosno "rood", dakle, ne znači "dežurni grubijan" nego križ), koju ne bih spomenula da nas nisu oduševili prospektom na hrvatskom jeziku Možete se sami uvjeriti na službenim stranicama...






John Knox, veleštovani škotski vjerski reformator. Inače, Škoti su se oduvijek ponosili trima stvarima nad kojima su zadržali odvojenu jurisdikciju od Engleza: obrazovanjem, pravnim sustavom, te crkvom - the Kirk.




Pogled na Wallace Monument s dvorca:




Robert the Bruce ispred dvorca:




U dvorcu su pak nastupali austrijski folkloraši iz Burgenlanda. Mislim(o) da su otamo. Uglavnom, bilo je pljeskanja po natkoljenicama i stražnjicama...




Dio dvorca:




ARTHUR'S SEAT, TAKE TWO

Vrh:




Pogled na luku i more sa Salisbury Craigs, strmih stijena koje su zapravo produženi dio Arthur's Seata:




Dokaz strmine:




Malo romant'ke:




Pogled sa Salisbury Craigs - ova bijela kockica u sredini je moja zgrada




Pogled na škotski parlament - ima čudan oblik jer je zamišljen tako da se uklopi u prirodu - nalazi se u podnožju Arthur's Seata. Benu i meni se baš nije činilo da su uspjeli kad smo bili tamo jesenas, ali u svakom slučaju ima zanimljivu arhitekturu:




I pogled na Holyrood Palace - službenu kraljičinu rezidenciju u Edinburghu:

Mislim, ovdje je 12 stupnjeva. Celzija. Dvanaest. Dvanajst. Dvanest. Kako god hoćete. Sjedim ovdje u zemlji koja valjda jedina na svijetu nije čula za globalno zagrijavanje, i ne vjerujem temperaturama u Hrvatskoj??!!

Enivej, ajmo jedan brzopotezni akademski, jer za sat i pol cimerica B. ima rođendanski tulum s početkom u kuhinji i nastavkom u just-about-any pubu. Rođendan je sutra ali sutra putuje...

Eseji

Bijah spomenula kako nam se jedna profesorica razboljela još u travnju i kako se ocjenjivanje naših jadnih malih postmodernističkih eseja produžilo na neodređeno vrijeme. E pa, na kraju im je trebalo samo tri mjeseca!

I learned something today: sve sveučilišne administracije su jednako spore i neefikasne, a svim profesorima je zapravo jedino stalo do vlastitog istraživanja. Do not let them fool you zato što ste im dali puno love.

Sreća njihova da sam zadovoljna ocjenom and that I'm on my way for a distinction Pa da malo objasnim sustav ocjenjivanja (preskočite ako ste upoznati): postoji skala postotaka, naravno od 0 do 100 (duh!). Teoretski, možete dobiti bilo koji postotak, no praktično postoje neka nepisana pravila. Naprimjer, u humanistici ćete vrlo rijetko dobiti ispod 40%, ali bome i više od 70%. Najviši postoci, od 80% naviše, su rezervirani za prirodne znanosti i to se zna. Nemam pojma zašto je tako, valjda zato jer ljudi misle da je humanistika li-la, dok su dva i dva uvijek četiri pa to automatski vrijedi 100%. My ass. U svakom slučaju je smiješno gledati kompetitivne Amere kako ne mogu zamisliti sustav u kojem oni ne bi mogli dobiti 98%.

Dotični postoci se onda preračunavaju u ocjene po sljedećem principu:


Mark Grade Description
%
90-100 A1
80-89 A2 An excellent performance, satisfactory for a distinction
70-79 A3

60-69 B A very good performance
50-59 C A good performance, satisfactory for a masters degree
40-49 D A satisfactory performance for the diploma, but inadequate for a masters degree

30-39 E Marginal Fail
20-29 F Clear Fail
10-19 G Bad Fail
0-9 H

Ovo vrijedi za pojedinačne ocjene. Svaki predmet naravno još nosi određenu vrijednost u bodovima, a Otok ne bi bio Otok kad ne bi ignorirao europski prostor visokog obrazovanja, dok Škoti ne bi bili Škoti da nemaju svoj posebni obrazovni sustav u sklopu UK-a. Go figure. Najkraća verzija je da u Škotskoj vrijedi Scottish Credit and Qualifications Framework (SCQF) i da se njihovi bodovi preračunavaju u ECTS po principu dva za jedan, znači dva škotska kredita vrijede jedan ECTS. No ovim ću se baktati najesen kad Agenciji za znanost i visoko obrazovanje budem morala podastrijeti tri tone papira in support of my degree...

Magistarski

Vadimastok sam ostala dužna objašnjenje kako, zašto i otkud brodovi. Pravi odgovor na to pitanje ne znam Nisam ljubitelj plovidbe, nikad veslo imala u ruci (možda sisala, to da), familija mi je sva stotinama kilometara od mora. Nisam se ni načitala previše avanturističkih romana pa da imam neki djetinji fetiš. Međutim, mislim da mi na pamet pada nekoliko potencijalnih formativnih trenutaka od djetinjstva nadalje:

1) Tatina Santa Maria.
Moj tata je u vojsci napravio maketu Kolumbove Santa Marie, s kojom sam se igrala kao klinka i koja je još uvijek dio našeg obiteljskog dekora u stanu. Mama je imala nekoliko neuspjelih diverzija tijekom godina da je se riješi, od kojih je najbliža uspjehu uključivala "slučajno" ostavljanje unsuspecting brodića na krovu automobila na benzinskoj tijekom jednog preseljenja. Znate ono, ostavite novčanik na krovu, sjednete, date gas, a mamlaz iza vas skače od sreće kad mu vaša novčarka uleti pravo u masne ručice. E tako je moja mama pokušala eliminirati Santa Mariu, međutim ova je preživjela (neš ti tatinu kobilicu i neuništiva jedra od ljepenke!) Tako da je tata i dandanas neshvaćen u svojoj ljubavi prema tehnici, mama i dalje jamra kako je nemoguće brisati prašinu s takvog čudovišta, a ja sam valjda, odrastajući kraj tog čudovišta, podsvjesno odlučila da je to i moj poziv, ako ne praktično, a ono barem književno.

2) Joseph Conrad.
Svi koji me znaju znaju isto tako da ja od prve godine faksa trubim većinom o Josephu Conradu Nijednog pisca nisam više čitala, nijedno razdoblje nisam više proučavala. Skoro da su i svi moji eseji o Conradu, što je profesionalno totalni promašaj ali baš me briga. I ne mogu reći da mi je baš nešto osobno prirastao srcu (znate ono kad se baš identificirate s nekim piscem ili ste zaljubljeni u njega), niti mislim da je najbolji pisac svih vremena, ali je totalno fascinantan lik. Mislim, Poljak iz više klase čiji su roditelji umrli dok je bio dijete od posljedica ruskih progona (dobro, bili su revolucionari so they had it coming but that's not the point), koji se seljakao od tetke do ujaka i ukrug, kojega je na kraju puklo da hoće u mornaricu, prvo francusku pa onda britansku (jer Britancima nije bilo važno što on nije odslužio pet godina vojne službe Rusima), koji je engleski počeo učiti tek negdje oko dvajspete, dvajstšeste da bi naposlijetku postao klasik engleske književnosti, pa zar to nije fascinantno?

3) Teta profesorica.
Prije nekoliko godina sam imala ničim izazvanu viziju sebe kako kao stara babetina držim kolegij iz sea fiction i fasciniram malce minucioznim poznavanjem tehničke i lingvističke terminologije (npr. "forecastle" se izgovara [fouksl], a "boatswain" [bousn] ili [bosn], ha!). Ujedno sam primijetila da književni kritičari vole puno kakati a da se pritom ne moraju previše obrazovati, a posebno ako se bave maritimnom književnošću. Svi bi nešto apstrahirali o Moby Dicku, o Srcu tame i o Otoku s blagom, pa filozofija, pa psihoanaliza, pa simbolika, a nitko ne bi pročitao knjigu o tome kako je izgledao prosječni mornar u 19. stoljeću, koliko žuljeva na ruci je imao, što su mu jeli žena i djeca dok je on ševio malog od kužine na brodu i profesionalke na Celebesu i koliko su mu mogli uzeti od plaće ako bi kapetanu zavitlao šmrklju u brk umjesto da riba palubu.

4) Greenwich.
Došla tamo 2005. jer sam u to vrijeme bila opsjednuta Conradovim Secret Agentom (još uvijek jesam ali to je druga tema) pa sam htjela vidjeti Opservatorij. A kad ono, tamo Cutty Sark (hvala Lucijanu na izložbi, muy oduševljena!) i National Maritime Museum – bling-bling! Nažalost u muzej tad nismo stigli Otad nadalje su se moji morski snovi počeli konkretizirati...

Ne znam kako bih točno opisala kako napreduje pisanje tog mog famoznog magisterija, ali recimo da nasumično fluktuira u sljedećim kategorijama:

1) Što mi je trebalo da se primim tako poznatog pisca, pa o njemu je već sve rečeno!!!
2) Wow, super je pisati o tako poznatom piscu jer imaš resursa koliko hoćeš!
3) Shit, nikad neću pročitati sve o poznatom piscu, kako dovraga odabrati literaturu??!!
4) Upravo sam pročitala briljantnu interpretaciju Lorda Jima, how on earth am I ever gonna top that???
5) Ja sam najpametnija na svijetu. Niko nikad nije kužio Conrada ko ja.
6) Ja sam notorna glupača. Zašto sam ikad pomislila da bi ovo mogla biti dobra ideja???

Trenutno stanje: blaženi 2) i 5). Ma neugodno mi je. Čekajte da me prođe.

Moram ić, tulum počinje and there's talk of cocktails, too!!!


p.s. Sretan rođendan, seka!

Cijeli dan sam totalno smušena i nikako da se riješim mamurluka izazvanog nekim lousy excuseom za tekilu sinoć. Dobro, ajde, popila sam dvije čaše vina i pivo prije tekile, so what. A kad je K.-in dečko imao farewell party s kojega smo morali zgiljati jer je S. odlučio istog dana, daklem na petak trinajsti, održati svoj belated birthday bash odlaskom na neki MC- DJ- štajaznam događaj u Wee Red Baru na Art Collegeu. Pa ti nemoj nazdravit prijatelju. U biti, stvar je bila u tome što su u toj studentskoj rupčagi imali samo gold, a ja volim blanco (fina guza, jašta). Ovo sad zvuči ko da vodim neki turbo uzbudljiv studentski život, ali istina je gorka i dosadna – vikend je samo ventil nakon tjedna provedenog u kopanju po literaturi i kvarenju inače savršenog mi vida...

Doduše prošli vikend je isto bio zanimljiv. Moj susjed Kanađanin i njegov cimer Indijac su u gostima imali neka dva tipa koje su upoznali u Highlandsima, pozvali me na cugu u Brass Monkey. Jedan Nijemac iz Dortmunda, trenutno radi kao odvjetnik u Kölnu. Drugog pitam otkud je, veli on na pidgin-Englishu, iz Slovenije. I ne samo da je iz Celja, nego radi kao granični policajac u Dobovi – ravno trideset minuta ako ne i manje od mene u Zg Riječi "Laško pivo" i "Vedran Zrnić" su bile lozinka za vječno prijateljstvo, a inače je u inozemstvu pravo olakšanje sresti nekoga tko razumije tvoj jezik, ako ga već i ne govori. Smijali smo se ostatku ekipe koja nas nije kužila ni riječi – ja njemu na hrvatskom, on meni na slovenskom. Tako da sam se par dana motala s njima, uključujući spontani dance-party uz Michaela Jacksona na iPodu, domaći tiramisu i neki grozni konjak na famoznom četvrtom katu (their floor is soo much cooler than mine!), upravo od Nijemca očekujem slike iz Blind Poeta...

Prošli tjedan smo ispratili prvu cimericu koja je otišla for good. Tužno. I pomalo gorko jer je otišla zato što je prilično gadno fljosnula magisterij, toliko gadno da ne da nije eligible za pisanje dizertacije, nego neće dobiti ni diplomu (to se dobije nakon 9 mjeseci studija ili ako položiš sve ispite a nemaš dovoljno dobre ocjene za dizertaciju). A dobila je stipendiju svoje matične zemlje, za koju je usto veže i desetogodišnji ugovor, pa se sad ne usudi putovati doma nego je smislila da će ostati u UK-u godinu dana dulje i sad juriša na drugi pokušaj magisterija, ovaj put u Cardiffu. Ne znam s kojim novcima, ali sretno joj bilo... Uglavnom, to je bila prva osoba koja je zaozbiljno otišla (ne računam insomničarku koja se preselila ni flatmate from hell koja je u međuvremenu pokupila i sebe i svoje krpice i korejski boy-band poster s vrata, good riddance to bad rubbish), i svima nam je sinulo that it's only gonna be goodbyes from now on... Pričala sam s Benom, i kod njega je ista situacija – oprostili se s prvim kolegom – dobro, on je bio exchange student iz SAD-a koji je došao samo na jedan semestar, but he was still the first to go... Možda bolje ne misliti o tome sad jer onda krene lavina stvari koje si htjela napraviti a (još) nisi, to-do lists za sljedećih mjesec i pol koliko sve ovo traje, pa tko će sljedeći otići, pa tko će ostati zadnji, pa reintegracijski šok kad se vratim u zemlju Thompsona, zmazanih žlica u kafićima i nevraćanja kusura u iznosu do dvadeset lipa... uff grozim se toga. A baš sam razmažena...

Najteže mi je nekako bilo nakon Uskrsa, kad sam se nakon mjesec dana u Zg vratila u Edinburgh. Sve mi je falilo, lijepo vrijeme, kave, prijatelji, mačka, Zvijezde pjevaju, bilo mi je dosta aviona i putovanja, ma sve A sad cendram jer se nisam voljna odreći nekih novootkrivenih komfora i osobnih guštova i sloboda... Ma znam sebe, zapravo mi odgovara ovaj neodređeni status, između dva grada, dvije zemlje, rekla bih čak i dva mentaliteta. Kad ti jedna strana dojadi, sjedneš na (relativno jeftin i priuštiv) avion i odeš na drugu stranu. A sve lijepo privremeno, bez obaveza, gotovo bez odgovornosti. Skup je ovo godišnji, taj postdiplomski... And I don't wanna grow up

Još ni traga pravom ljetu, ali je definitivno zatoplilo i sve manje kiši. Tojest, kiši samo kao urok, naprimjer redovito kad se ja zaputim pravac Leith Walka (gdje je bio sinoćnji tulum) ili bilo kamo više od dvadeset minuta hoda. A desna polovica mog jedinog para vodootpornih cipela je odlučila dati otkaz, pa sad od 4 para cipela koliko ih imam ovdje ravno jednu šuzu mogu nosit po kiši. Great. Ali je došla sezona bumbara. To znači da se prozori u domu mogu otvorit samo na, što bi mi Zagrepčanci rekli, oberliht tojest iskipat (razlozi: manje zato da bi se spriječilo bacanje očajnih postdiplomaca kroz prozor a više zato da se ne bi sobe slučajno izluftale preko zime pa da račun za grijanje ne bi porastao). Tako pčelice, ose, bumbari i ostala mala leteća stvorenja uđu u prostorije i onda više ne znaju izaći pa na kraju krepaju na prozorima ili u hodnicima (not a pretty sight). Najsmješnije u cijeloj priči je to što se pola mojih cimerica histerično boji letećih buba, a Azijke su iz nekog razloga uvjerene da sve te živine najviše i najkrvoločnije napadaju crnu kosu... Mislim, veće nebuloze nisam čula, ali možda one imaju iskustva sa nekim pčelama-nindžama??? ... Tako da na i najmanji zuj u kuhinji panično istrčavaju van sa kuhačom u ruci derući se na sav glas "There's a bee in the kitchen!!! There's a bee in the kitchen!!!" E što pošizim kad netko ne razlikuje pčelu od ose, odmah krenem objašnjavati razlike u žalcima, kao i činjenicu da životinje napadaju samo kad se osjećaju ugroženo... Neki dan sam petnajst minuta natjeravala jednog bumbara svibanjskim izdanjem Marie Claire u dnevnoj sobi, pokušavajući mu pomoći da izađe (I don't kill on principle). Totalno se prepao, frekvencija mlataranja krilima mu je garant dosegla ekvivalent mog pulsa od 180 na treadmillu... Onda je šmugnuo ispod zavjese i primirio se, valjda je mislio da ga ne vidim ili se pravio mrtav. Na koncu se opet počeo bjesomučno zabijat u prozor i napokon sam ga pomela novinama van... Praise Jesus.

Dobili smo cijelu hordu novih čistača i čistačica, naša L. je nažalost završila u bolnici zbog problema sa tlakom Većina ih uopće nije iz Britanije i samo natucaju engleski, tako da je sporazumijevanje vrlo teško. Brijem da je došla nova EU snaga (nemojte me dalje vući za jezik...), koja ne zna ni pozdravit ni predstavit se, a L. nas je sve znala poimence, šmrc. Uglavnom, dosad je bacanje smeća iz kuhinje bila naša odgovornost, i, kako je ovo moj tjedan, ja uredno odnijela vreće u ponedjeljak. Istovremeno skužim da imamo još samo dvije prazne vreće u ormariću i ostavim poruku za Housekeeping "Could you please bring more rubbish bags because we don't have any more left?" i hvala i much obliged i sve. Dva dana kasnije, nema praznih vreća ali bome ove u kantama nikako da se napune. I ja skužim da su oni počeli odnositi smeće a nama nitko nije rekao. Razlozi? Ili su krivo razumjeli moju poruku, ili ih je toliko prepala da su, umjesto da donesu prazne vreće, spontano počeli odnositi pune. Whatever. Još sam sutra na dužnosti a nakon toga me boli briga, I'm outta here in 60 days...

Jel se još nekom nova Rihannina pjesma čini totalno debilna? Nakon što sam je prvi put čula, pomislila sam kako bi to bila dobra reklama za Durex, ono, hrpa spermića sjedi pod kondomom zagrljena, njiše se i pjeva "You can stand under my umbrella, ella, ella, eh, eh..."



p.s. hvala A. na kasnonoćnom klafranju, I feel much better now. U rock
p.p.s za Bena